Pošaljite nam svoje svjedočanstvo sa fotografijom | Katica Kišićek | Branka Majdančić | Katarina Tutić | Zoran Stojanović | Aide Monsell | Zajednica Cenacolo | John Darwish | Majda Borec | Katarina Čelarević

ZAJEDNICA CENACOLO:
ŽIVOT U MRAKU JE PROŠLOST

Teško je vjerovati da, pogotovo danas kada su nam srca pomalo otvrdnula, a uši oglušile na vapaje izgubljenih i očajnih mladih, postoji osoba koja je svoj život posvetila baš takvima - izgubljenima u paklu droge. Časnu sestru Elviru Petrozzi, osobu koja je željela biti svjetlo tami, znak nadi, Bog je potaknuo da neumorno otvara vrata svojih zajednica Cenacola po cijelom svijetu i uči mlade jednostavnom načinu života, uz prijateljsto i rad, uz vjeru da će ih Isus Krist svojom ljubavlju vratiti na ispravne životne puteve.

Međugorje je, kao posebno mjesto milosti koje mladima daje snagu u potrazi za istinom, bilo idealno mjesto za otvaranje nove zajednice. Već 1991. godine s. Elvira otvorila je kuću za mladiće i nazvala je "Polje života", dok je kuću za djevojke, "Polje radosti", otvorila prije četiri godine.

"Polje radosti" posjetio sam s velikom znatiželjom i bio ugodno iznenađen. Dok sam se s vrata divio cvijeću, kamenju i dvorištu koje je obasjano sunčevim zrakama pružalo doista rajski prizor, približila mi se djevojka s veselim osmijehom na licu i zamolila me da malo pričekam Sandru s kojom sam trebao razgovarati. Dok smo opušteno stajali u hladovini stabala, Nataša Avramović iz Tuzle ukratko je ispričala svoju sudbinu o dolasku u Zajednicu u kojoj je već dvije godine.

- Na početku je bilo teško. Došla sam iz jednog svijeta u drugi potpuno drugačiji gdje mi se pružila mogućnost da se pogledam iznutra i da upoznam samu sebe. Trebalo mi je godinu dana da spoznam kako se živi u zajednici. A tada sam zajednicu počela doživljavati kao svoj dom. Bila sam vrlo slaba, a zajednica mi je omogućila da ojačam, da upoznam molitvu i Isusa. Svaki dan na koljenima tražim snagu da nastavim svoj put.

Moj život prije dolaska u zajednicu došao je do točke nakon koje više nisam mogla dalje. Počela sam gubiti nadu i volju za životom, morala sam odlučiti hoću li izludjeti ili živjeti. Bog je stavio ovu zajednicu na moj put da me spasi, oslobodi ovisnosti. Kad sam došla u Međugorje, upoznala sam djevojke iz zajednice Cenacolo. Vidjevši kolika radost zrači iz njihovih očiju, znala sam da ću tu i ostati. Živeći u zajednici, spoznala sam da droga nije moj problem, jer tada sam bila pet mjeseci bez droge. Problem je bio u meni. Nezadovoljstvo životom, mnoge rane iz djetinjstva, strahovi naprosto su me tjerali u njezino okrilje; jer jedino sam s drogom imala hrabrosti pogledati nekome u lice i reći što mislim. U zajednici se moj život potpuno promijenio. Još sam tu da pomažem drugima, a vjerujem da ću raditi u misijama za nezbrinutu i napuštenu djecu u zamljama Južne Amerike.

Uskoro se našem razgovoru pridružila Sandra Usseglio Gros iz Torina, koja je također došla u zajednicu da riješi svoj problem s drogom. U sebi je nosila strah od suočavanja sa životom. Sve i svuda joj je bilo teško, od škole do obitelji. Počela je sve odbijati i patiti.

- Bježeći od straha da uzmem križ i patnju koju život daje svima, došla sam do heroina. Zahvaljujući zajednici i osobama koje su me prihvatile kad sam bila ljuta i bijesna, i kad nisam bila dobro društvo, pronašla sam svoj put. Počela sam se boriti, vjerovati da postoji nada, da ništa nije slučajno i da nikada nisam sama jer su Bog i Majka Marija uvijek sa mnom. Imala sam petnaest godina kad sam počela uzimati drogu i to gotovo svaki drugi dan. Svaki sam tjedan kupovala novi par cipela, mijenjala frizure, bojila kosu, izazovno se odijevala, a zapravo sam se skrivala pod raznim "maskama" života. Morala sam biti jaka, nisam smjela dopustiti da drugi vide da sam slaba, glumila sam osobu koju izvana nitko ne može dotaknuti, a iznutra je prevladavala nesigurnost. Više nisam bila sposobna da se suočim sa životom. Nisam prepoznavala sebe.

Svaki naš dan ispunjen je radom, molitvom, učenjem i zajedničkom molitvom krunice u kapelici. Slobodnog je vremena malo pa ga provodimo u zajedničkom razgovoru i igri. Uglavnom, u našoj se zajednici sve temelji na molitvi i radu. Rad u zajednici je veoma bitan jer se trudimo raditi s ljubavlju. Tako postajemo bolji prijatelji i bliži jedni drugima.

U ovoj su kući boravile djevojke iz raznih zemalja svijeta, a trenutno su ovdje Hrvatice, Slovenke, Poljakinje, Rumunjke, Amerikanke i Talijanke. Prije su dolazile djevojke nešto starije dobi dok danas dolaze sve mlađe, čak i petnaestogodišnjakinje. Svima nama je zajednički problem droga, a uzrok mu proizlazi iz nedostatka zdrave obitelji. Iako u počecima nijedna od nas nije imala volje ni za čim, sada smo ovdje sretne jer uvijek postoji netko tko vas pogura i pomogne vam kada je teško. Stoga mi, koje smo se oslobodile zla ovisnosti, sada pomažemo drugima.

Kad sam ušla u zajednicu, mislila sam da će mi tri mjeseca biti dovoljna da se malo oporavim i dođem k sebi. Međutim, ostala sam da pomažem drugima i tu sam pet godina. Nisam vjerovala da ću imati toliku potrebu za zajednicom. Ona mi je otvorila oči da vidim i kročim u bolju budućnost, pomogla mi je da nađem Boga, da u životu nađem sve ono što ostaje vječno, a to je prijateljstvo, nada, povjerenje. Život u mraku za mene je prošlost - rekla je na kraju Sandra u svojoj kratkoj životnoj ispovijedi.

I ovo je jedna od priča koje namaju kraja. Svi smo mi svjedoci Marijine ljubavi i svi joj donosimo svoje ranjeno srce preopterećeno razočaranjima, bolestima, nemirom... Siguran sam da Bog i Gospa nikoga ne puštaju iz Međugorja bez nekog dara, a najveći je dar ponizni put prema Bogu s iskreno otvorenim srcem.