Pošaljite nam svoje svjedočanstvo sa fotografijom | Katica Kišićek | Branka Majdančić | Katarina Tutić | Zoran Stojanović | Aide Monsell | Zajednica Cenacolo | John Darwish | Majda Borec | Katarina Čelarević

KATICA KIŠIĆEK:
MOJA HRANA SU MILOSTI MEĐUGORJA

U Međugorju smo sreli poveću grupu hodočasnika iz Podravine koja najmanje dva puta godišnje pohodi ovo sveto mjesto. Među njima upoznali smo gospođu Katicu Kišićek, međugorsku hodočasnicu koja dolazi od samih početaka Gospinih ukazanja. Do sada je ovdje bila više od pedeset puta. U Botinovec kraj Koprivnice doselila se iz Hrvatskog zagorja sa suprugom i dva sina, na sam svoj rođendana 27. srpnja 1970. godine. Zahvaljujući Gospi na svom i suprugovom zdravlju, uspjeli su otplatiti kuću i priskrbiti si i drugu. U Botinovcu su 1981. dobili kćer, a sada su brojna obitelj jer svaki od sinova ima po troje djece. Suprug i djeca uz njezin poticaj hodočaste u Međugorje, a Katica se trudi potaknuti i ostale bližnje na hodočašća jer smatra da je Gospa razapela žice po cijelome svijetu i da je vrijeme da se ljudi zbliže preko njezina srca.

- Ne mogu živjeti bez Međugorja i dokle god budu moje noge koračale, ja moram ići. Kad stupim iz autobusa na Međugorsko tlo, za mene sve postaje drukčije. Cijenim svaki kamen i cvijet. Domaćini su slijedili Gospu, otvorili su svoje srce putnicima i osjeća se njihova velika ljubav. Sjećam se da nam je hodočašće na počecima bilo uistinu pokorničko. Nije bilo vode za osvježiti se ili popiti, a ako ne bismo našli prenoćište, spavali smo pod drvetom i oko crkve. Sada je svim putnicima, novim i starim, lakše. Sve se obnovilo i svi se osjećamo zadovoljno. Ako gledamo unatrag, to za srce nije manje vrijedno. Gospa je ista jučer, danas i sutra.

Jubilarne 2000. godine došla sam s hodočasnicima i ostala dva tjedna. To je bila moja velika želja. Ovdje sam provela cijelo razdoblje Duhova, Presvetog Trojstva, Tijelova, Antunova i godišnjice. Bilo mi je neopisivo lijepo. Čak sam vodila i dnevnik o tome posebnom boravku u Međugorju. Na trenutak sam pomislila da ću odustati, da će mi ponestati hrabrosti, ali bilo je upravo suprotno. Tada sam tri puta bosa išla na Brdo ukazanja i tri puta bosa na Križevac. Što sam manje jela, bila sam izdržljivija, bilo je više milosti. Svakoga dana bilo je sve ljepše i sve bolje. Htjela sam se nahraniti milostima Međugorja, ali ne žlicom i vilicom. Ostala sam samo o kruhu i vodi. I tako to traje srijedom i petkom već punih 20 godina.

Ovdje u Međugorju sve zrači posebnom ljubavlju koja se ne može nigdje drugdje naći. Imala sam priliku puno puta vidjeti neki fenomen. Nikada neću zaboraviti jednu nedjelju 1986. godine. U 10 sati umjesto križa na Križevcu vidjeli smo crveni stup i to se sina i mene tako snažno dojmilo da se nismo usudili progovoriti ni riječ.

Posebno pamtim desetu obljetnicu. Na Brdu ukazanja vidioci su imali susret s Blaženom Djevicom koji je trajao približno sat vremena. Bilo je toliko ljudi da do 4 sata ujutro nismo mogli sići nizbrdo, a već u 8 sati ponovno sam bila na Križevcu. To je ta ljubav!

Za Gospu Snježnu, prije dosta godina, s dvanaestero ljudi putovala sam dio puta vlakom, u kojem smo svi puno molili i bili strpljivi u molitvi. Taj smo put u Međugorju u 3 sata u noći vidjeli Križevac sav u zvijezdama, u 11 sati križ na Križevcu bio je sav u svjetlu i kao da je išao prema crkvi, prema nama. Osjećali smo se kao da smo pred samim križem. Bilo je puno svjedoka. Svi smo bili zapanjeni tim prizorom.

Dva tjedna prije nego što je časopis Arena objavio tekst o tome da se u Međugorju ukazala Gospa, u snu sam vidjela kako s istoka vihori jedna plava plahta, te sam vidjela Mariju s djetetom u ruci i crkvu s dva tornja. Ustala sam u snu i krenula prema tom prizoru, ali me probudio suprug s pitanjem kamo to idem jer sam mu stala na prsa, a ja sam pitala njega zašto mi je prekinuo tako divan san. Imala sam želju odmah otići u Međugorje, ali sljedeće tri godine zbog maloga djeteta nisam mogla putovati i tek sam 1984. za Gospu Snježnu došla u Međugorje.

Kad sam s hodočasnicima bila kod vidjelice Vicke, suznih očiju sam je molila za blagoslov svoje djece. Prišla mi je, stavila svoju ruku na moju glavu i rekla: "Molite za duše u čistilištu. Nemojte plakati. Gospa vas ionako dobro poznaje". Poslije Vickina blagoslova krenula sam na Brdo ukazanja, a da nisam bila svjesna kamo idem niti kako sam tamo došla. Jednostavno sam se našla na brdu. Ljudi su bili daleko od mene. Glasno sam molila krunicu i sve molitve koje znam, a znam ih mnogo. Oko mene se skupilo mnoštvo djece. Nisam znala zašto. Podalje je sjedila starija žena koja me je upitala odakle sam uzela te molitve. Rekla sam joj da postoji knjiga "Isuse uzdam se u Te" iz koje sam naučila prekrasne molitve. Ljudi su me počeli moliti da im ih napišem i puni sat vremena pisala sam im na listiće te molitve.

Za vrijeme rata do Međugorja se okolnim cestama putovalo čak i po stotinu kilometara dalje, ali ja nisam nikada odustala. Uvijek sam putovala s Bogom i Marijom. Bez krunice i molitve nikada nisam ostala. Krunicu sam nosila i u operacijsku salu dok sam išla na operaciju žuči. Kada su mi je uzeli, na moju želju vratili su mi je. Svaki dan molim radosno, žalosno i slavno otajstvo. Moj suprug me nikada nije tjerao od molitve. Nikada mi nije uskratio put u Međugorje i hvala mu na tome. Međugorska Gospa uči nas da molimo za sve ne samo za sebe jer smo svi mi njezina djeca i svima je potrebna molitva i njezina zaštita. U svojim molitvama po tri Očenaša molim:
za sve putnike, po zraku, po vodi, po kopnu
za sve umiruće ovoga časa
za obraćenje grešnika
za mir u svijetu
za moju djecu, za djecu moje djece
za svu djecu diljem svijeta, zdravu i bolesnu, živu i mrtvu
za sve one koji se trebaju roditi da ne umru bez krštenja.