Pošaljite nam svoje svjedočanstvo sa fotografijom | Katica Kišićek | Branka Majdančić | Katarina Tutić | Zoran Stojanović | Aide Monsell | Zajednica Cenacolo | John Darwish | Majda Borec | Katarina Čelarević

ZORAN STOJANOVIĆ:
KOLIJEVKA MOG NOVOG ŽIVOTA

Mnogi izgubljeni lutamo stranputicama života i odlutamo daleko od Boga. U tim lutnjama izgubimo smisao života, a zatim molimo Oca da nam iskaže svoje milosrđe, obasja svojom slavom i svetošću, ispuni nas Duhom Svetim. Izranjani od grijeha, skloni zlu, molimo za izbavljenje iz zamke Zloga. Grijeh nas je učinio slabim, smrtnim stvorenjima, a usprkos svemu, Otac nas podiže iz našeg pada i pomaže nam da naš život postane hod prema njemu i nebu. Naš sugovornik Zoran Stojanović rođen je 1962. godine u Đakovu, na blagdan Svijećnice. Roditelji su mu bili učitelji, a kako je svim učiteljima toga vremena vjera bila zabranjena, tako se i u njegovu domu držalo toga pravila. Na tajno krštenje je išao sa četiri godine, i to mu je bio prvi i jedini kontakt s Bogom. Od 1966. do 1984. njegov je život tekao bezbožnički. Božić i Uskrs nije slavio, a ni Božju riječ nije slušao. U njegovom životu potpuno je izostao crkveni i roditeljski vjerski odgoj.

U Zoranovom susjedstvu živjela je vjernička obitelj s devetero djece. Svake nedjelje ih je gledao kako idu u crku i bio nazočan mnogim kršćanskim slavljima u toj kući, ali mu nikada nije bilo jasno što to slave? Njihova vesela lica činila su ga pomalo ljubomornim. Dok su kitili jelku i pjevali božićne pjesme volio je biti u njihovom društu. Tako je s njima dijelio radost Božića u koji nije vjerovao.
Prije obraćenja robovao je mnogim grijesima i velikom zlu. Bio je agresivan, sklon piću, drogi i cigaretama. Živio je raskalašeno i razvratno. Mnogo se puta svim silama i snagama htio riješiti nekih ružnih stvari, ali jednostavno nije imao snage, bio je bespomoćan. Uvjeravao je sebe da tako više ne može ići, mora postojati i drukčiji način.
Cijeli svoj život, koji je bio doista težak, kao i svoja nastojanja u obraćenju i sređivanju svog života, Zoran je sročio u knjigu "Tvoj život tek počinje". Trebalo je doista hrabrosti prenijeti na papir životna iskustva, kojih je bilo više ružnih i tužnih nego lijepih, ali i to je Zoran shvatio kao dio obraćenja koje nam nudi Gospa i Međugorje.

* Što vas je, Zorane, potaknulo da se okrenete Bogu?
- Prvo, proganjala me snažna misao koja se iznenada javila u mom kaotičnom životu: "A što ako Boga ima?" Drugo, živa vjera nekih ljudi na koje sam naišao u Međugorju i svom gradu. Bilo je tu i određenih nadnaravnih događaja.

* Kada se dogodio vaš prvi susret s Međugorjem i koliko vas je promijenio?
- Moj prvi susret s Međugorjem bio je 1992. godine. Tu sam dobio početnu želju za vjerom i iskusio duboki mir. Tu sam dobio poziv na temeljno obraćenje. U Međugorju se začeo moj duhovni život. Toj kolijevci svojega novog začeća vraćao sam se često tijekom svojega obraćeničkog života. U njoj sam upoznao divne ljude, slušao nadahnute propovijedi, učio se moliti, ispovijedati, pričešćivati i slaviti euharistiju. Bio sam pravo duhovno dijete koje je trebalo pravilno odgajati.
Kroz uspjehe i padove i duhovne bitke do uspjeha su me vodili milost Božja, post i osobna molitva, sakramentalni život, svakodnevno druženje s Biblijom, molitvenom zajednicom, Katolički seminari za evangelizaciju crkveƖ

* Bog je dodirnuo vaše srce, prepoznali ste Božji znak, okrenuli ste novu stranicu svoga života. Kako gledate to danas s odmakon od toliko godina?
- Kad danas gledam složeni mozaik moga cijeloga života zaključujem da je Bog sve okrenuo na dobro. Isus je mojoj prošlosti vratio smisao, a moju sadašnjost osmišljavao iz dana u dan.

* Sjećate li se svojih prvih iskustava s hodočašća u Međugorje?
- Vraćajući se u prošlost, sjećam se svog prvoga međugorskog hodočašća nakon obraćenja. Na to sam hodočašće krenuo pun sebe. Iako sam u procesu obraćenja bio tek nekoliko mjeseci, smatrao sam se živim svecem. Imao sam doista visoko mišljenje o sebi. Duhovno dijete od nekoliko mjeseci glumilo je odraslog kršćanina. Otrežnjenje je stiglo kroz razgovor s duhovnikom. Kada sam fra Tomislavu Vlašiću povjerio sva svoja neobična iskustva duhovnoga života, dobio sam neočekivan odgovor. Rekao mi je: "Ti si sinko zakoračio na prvu stepenicu novog života i to je dobar početak. Ali znaj da na tom putu ima još puno stepenica na koje ti valja zakoračiti. Samo nastavi i ustraj." Njegov sam odgovor doživio kao polijevanje hladne vode po usijanoj glavi. Mrmljao sam "Prva stepenica! A ja se osjećam kao da sam pred vratima raja. Mora da je ovaj franejvac pogriješio. To je dobar početak! A ja se osjećam kao da sam na kraju puta. Siguran sam da me je pogrešno procijenio. Ima još puno stepenica! A ja sam se pitao ima li još nešto više od ovoga što sam postigao. Sigurno se prevario. Nastavi i ustaj! A ja sam mislio da je sve već gotovo." Tako sam mrmljajući vidno razočaran otišao sa svojega prvog duhovnog razgovora u kojem sam očekivao svoju kanonizaciju.
Drugo otrežnjenje stiglo je kroz pripravu za sakrament pomirenja, u ispitu savjesti. Čekajući pred ispovjedaonicom, zamolio sam svojeg omiljenog sveca, kapucina Bogdana Leopolda Mandića, da mi pomogne otkriti barem jedan grijeh jer sam se osjećao bezgrešno. Na njegovu pomoć nisam morao dugo čekati. Čitavim bićem sinula mi je strašna misao: "Oholost!" Trgnuo sam se i jasno shvatio kako sam toliko ohol da ne shvaćam i ne vidim svoju oholost. A ohol čovjek u sebi nosi klice i svih ostalih glavnih grijeha. Biti toliko ohol da ne vidiš da si ohol znači pasti u zamku duhovne oholosti. Tako sam se tek nakon nekoliko mjeseci poprilično revnoga života, zahvaljujući interveniciji svetog Leopolda, uspio ponizno ispovjediti.

* Ispovijed i meditacija su vam pomogli?
- I meditirati je u Međugorju bilo nešto posebno. Jednoga jutra dok sam uranjao u meditaciju prezbitera Tomislava Ivančića iz knjige "Oče niz moju nutrinu izlio se lahor božanske ljubavi" ta je ljubav bila tako silna da sam cjelivao i kamenje oko sebe. Ljubio sam nebo. Ljubio sam zemlju. Ljubio sam sebe i sve oko sebe neizrecivom ljubavlju koju nije moguće niti oslikati, niti opisati, niti usporediti s bilo kojom i bilo čijom nama spoznatljivom ljubavlju. Bog je sam bio u tome lahoru božanske ljubavi koja me je ozdravljala i oslobađala za sebe.

* Duhovni rast i sazrijevanje doživjeli ste u Međugorju?
- U Međugorju je čovjek dvadeset i četiri sata s Bogom. Intenzivan molitveni život i bogata liturgija pružaju svakodnevnu duhovnu obnovu milijunima hodočasnika. To sam iskusio i u svojemu hodočasničkom životu. U ozračju takve molitve i takve liturgije čovjek se jednostavno mijenja. To je mijenjanje bilo tako vidljivo i opipljivo i u mojemu životu. Ono se moglo vidjeti na licima ljudi, moglo se opipati u životu svakoga hodočasnika. I upravo su to najveća čudesa Međugorja - promijenjeni životi. Tu sam osjetio snagu Boga koji mijenja lice zemlje i lica zemljana kroz molitvu, post, klanjanje, riječ Božju, sakramente i liturgiju. Nisam vidio ni sunce koje pleše, ni križ koji se okreće. Vidio sam nešto puno dublje i puno jače - živog Boga u euharistiji, milosrdnog Boga u sakramentu pomirenja, uskrslog Krista u Božjoj riječi i molitvi, posvuda pristunog i djelatnog Boga u nama i oko nas. To me je osvajalo i poticalo da budem više Božji, da se mijenjam, da živim život dostojan obraćenja. I ako sam do danas barem malo u tome uspio, to moram zahvaliti Bogu, Crkvi i Mariji, Kraljici mira.
Ne želim ovdje praviti reklamu za Međugorje jer to doista nije potrebno. Želim samo naglasiti važnost Međugorja u mojemu duhovnom rastu i sazrijevanju od obraćenja do danas. Međugroje je bilo, jest i bit će kolijevka mojega novog života. A svaki čovjek rado se sjeća svoje kolijevke. A i ja sam samo čovjek.